subotica org

Neko je rekao da je “boem” kao titula i da su boemi posebna ljudska vrsta u izumiranju. Priča se da većinom i nemaju dovoljno para, samo puno slave. Kažu, uvjek umiru u svojim skromnim domovima (tek onoliko koliko treba), no’ velikog i ispunjenog srca. Proživljenog i iživljenog života. Kažu, u kuću im ne može stati istovremeno 3 gosta. Skroman dom. Ali svakako, uvjek stane 33. No’ pomenuto je i to da za njihova života ima toliko malo mijesta u sredini iz koje potiču gdje će ih dočekati raširenih ruku i priznati. Sa druge strane, ponosno će svaki pojedinac, te iste sredine, sačiniti jedan svijet koji će (na kraju krajeva) stati da ga dočeka raširenih ruku. Nastat će borba za njega kao čovjeka od značaja za sredinu iz koje je potekao. I tek tad će mu biti ukazano dužno poštovanje. Na žalost, to se dešava baš u tom času kad ga povorka bude ispraćala u neki bolji svijet. Mada, zna se da su boemi bića koja su vidjela više. Samim tim i njihova saznanja su bila nešto više od uobičajenog. Pri tom se naslućuje jedno. Utoliko su i nesrećniji bili. Činjenica je da su voljeli život do ludila no isto toliko da isti i odpatiše na istovjetan način. Slutnja da je život samo jedan mali, nemjerljiv mjerom, prolazni trenutak koji vječnosti njihovoj vodi…

Možda će tako naići neki ljudi koji će i u tebi prepoznati pijesnika, nazvati te tako i od tada će te navodno takvim i znati. Slikar u tebi je nešto što se podrazumjeva, ako pišeš onda i slikaš, no ako slikaš i izlažeš dijela – onda je logično da otvaraš kolegama izložbe. Ako to činiš, završiš na tv-u kao voditelj nekog umjetničkog programa. Kad se već zatekneš na tv-u, uveliko ćeš piti i pijevat u kafanama kao svaki boem. Svirat ćeš sve instrumente i ako nisi učio svirati, baš ni jedan. I tako pišeš, slikaš, vodiš i otvaraš, piješ i sviraš…Sviraš… dok ne odsviraš svoje…

Važno je da nikada ne glumiš! Ne daleko od kazališnih daski. Mada, svakako će jednoga dana netko da glumi tebe. Kada tebe ne bude više. To nekad nije išlo tim tokom ali se ulilo u isto more. I tko zna kojim će putem struja života ovo povesti. Da li je to uopšte bitno? Nije!!! Jer ne živiš radi drugih. Živiš radi svoje pjesme. Svoje slike. Svoga programa. Živiš da bi bio svoj. Bit će trenutaka kada ćeš i djeliti sebe sa drugima. Sve više njihov ćeš biti. Sve više tuđ’. Sve manje sa sobom. Ali samo tako ćeš spoznat ravnotežu. Naučit ćeš se dati a ipak pripadati sebi. Uvjek nečiji i svačiji, a zapravo samo svoj i ničiji.

Zar je to malo? Pjesme-ČINIŠ. Slike-STVARAŠ. Život-DIŠEŠ. Zrakom-HRANIŠ. Emocije-PRATIŠ. Usponi-TRAJU. Padovi-DIŽU. Pogledi-OTVORENI. Probuđeno-ŽIVIŠ! POSLIJE ŽIVOTA-TRAJEŠ!

A život je lijep. Ljepota je u nama. Svjet smo mi. Jedinstvo u kom se susreće biti i raditi – stvarati! To je nešto što treba postati nerazdvojni dio nas samih. Biti pripada vječnosti, raditi pripada vremenu. Stvoreni za vrijeme i za vječnost, kao sto smo stvoreni od praha i duha. Spojiti u sebi istok-biti i zapad-raditi, da bi bio jedinstven u toj točci. Mnogi misle da se istok i zapad nikad ne susreću…No’ bit će (IPAK) da nisu u pravu. Istina je, da se možda i susreću ali rijetko…

Ako u sebi ujedinmo ta dva pola,naš istok (biti) spreman je da zaroni u vječnost i da miruje. Zapadnjak u nama (raditi) spreman je da zaroni u vrijeme i rad. Tako dodajemo svojstvo drugog našeg svojstva i objedinjujemo oba u jedno…

Nego, kako god bilo i ispalo u svakom slučaju iz određenog razloga tako i treba biti. Jer, dešavaju nam se stvari koje teško savladamo ali njima postajemo jači i vredniji. Kad bi sve išlo glatko ne bi se mučili nit bi znali vrijednost našeg sopstva. Ovako, kroz sopstvenu vrijednost vrednujemo i druge. Postavljamo parametre i standarde, ne omalovažavajući druge no’ nalazeći svoje mjesto za sebe i sebe u mjestu tom. To je dragocjena vrijednost. Uvjek se može stremiti ka dalje i više. Uvjek se može pomjerati ka napred jer nazad svakako ne možeš…Odavno si otišao iz te točke iz koje si krenuo. Pošto sve plovi ka napred, sve se tako i kreće. Bar znaš da je dobro što kretanju nije kraj.

A to, gdje si danas zapravo je samo jedna prolazna točka koja te predaje drugoj. Onoj ispred sebe. I tako hodiš, tim putom se krećeš. Putom, na kojem je svaki korak napredak u tvom životu. Eee da, nisam li možda na samom početku pomenula da nije važno da li si umjetnik da bi boemski živio? Na kraju krajeva, važna je umjetnost življena…